Most

Došao sam da ti kažem

Srušen je onaj most pod kojim leže godine

Sa prosjacima što dišu na rubu poezije

Od kamen zvijezda građen da nad vodom sija

Pod kojim se sjene Juda samoubilačkih jop uvijek dave

U mislima memljivim teškim

Što potapaju brodove na Dunavu

Na pristaništima izmeđi dva džointa

I tri ponude za neprospavanu noć

Liječe se nesanice novim košmarima

To je šok terapija grada na izdisaju

Rekao je Ignjat a Sara dodala

Život igra prljavo pogotovo na srušenim mostovima

Kad srča među kamenjem traži put do stakla

Od njenih riječi Saša je napravio jedan prozor

(on tako žali za mostom) kaže

Najbolja su okna od srče

Od kamenja će napraviti  kuću

Za ulične šetače odvikle od stanovanja

I pita se hoće li se kamenje sa mosta

Prepoznati u kamenju na kući

Hoće li znati da bio je prelom preko vode

I da su mu lukovi bili rijetka bolest nebeskog svoda

Hoće li pamtiti korake lukavi bat tišine

Mostarine što plaćaju se naslijepo

Sa željom da postoji druga strana

I da na drugoj strani postoje šume i polja

Putevi kroz njih što vode do same ivice kosmosa

Gdje više ništa ne možeš da pređeš

Gjde možeš jer zavičaja više nemaš

Na samu ivicu da sjedneš i umočiš stope u ponor

Da sjediš i gladuješ dok ti ne porastu krila

Ili dok ti nešto mnogo snažnije od tebe

Ponovo ne stavi meso na kosti

Došao sam da ti kažem srušen je most

Jer nismo voljeli

I magla će pasti na neke druge gradove

Da pokrije ruglo i stid

Od blata ćemo most opet praviti